Dok u pozorištu ide polu dosadna predstava, razmišljam o nekoj situaciji koja se desila taj dan. Premeštam reči i značenja po glavi, smišljam odgovor. U sali je nepodnošljivo vruće kao i u svim javnim i privatnim prostorijama u Beogradu. Temperature su nenormalne. I onda nekako u kombinaciji tih izazovnih dešavanja, u meni i oko mene, bljesne mi jedna bela misao.
Šta je bela misao?
To je ono kad niotkuda, na momenat iskrsne neka istina pred očima. Zasija, skoro je i fizički vidite. Ona nije samo jasna u svojoj proročkoj poruci nego je i utvara, fizičko telo. I tad znam da su svi računi izmireni i da nema više dugova. I znam da je tog momenta završeno isceljenje. Jer ponovo biti ceo je proces praštanja.