Najbolja stvaru u Užicu je to što je vreme stalo. S ovim se možda neće složiti Užičani ali za nas došljake je to činjenica. Ne znam tačno u kom veku se grad zaglavio, možda osamdesete godine prošlog veka, možda i ranije. Iako se po ulicama sreću mladi s tehnologijama 21. veka i na svakom koraku uništava neka istorijska prošlost (što je trend novog doba), izlozi, roba i ljudi još nekako izgledaju kao iz prošlog veka. Ovo je za nas koji smo u gradu pronašli svoj kutak i dom, olakšanje. To je i jedan od razloga zbog kog živimo tu.
S ovim „principom zastalog vremena“ se svakako slaže i najnovija stalna postavka Narodnog muzeja u Užicu. Jer ona se ne udvara nikome, ne prati najnovije trendove i digitalizaciju svetskih muzeja. Ona priča priču na zidovima svog zdanja. I meni se to mnogo svidelo.
U postavci „Nasledje, putovanje koje traje“, kustosi, etnolozi, arheolozi i ostalo osoblje muzeja potrudili su se da predstave najvrednije iz svojih kolekcija kroz istorijski razvoj kraja od neolita pa do Drugog svetskog rata i malo posle. Taman da kad neko tudj dodje u grad može da u kratkom roku doživi i oseti vekove i promene. Na primer, da li ste znali da je u 17. veku, Užice sa 20.000 stanovnika bio veći grad od tadašnjeg Zagreba i Atine. Preživeo je Turke, ustanke i ratove i bio vojni centar dugi niz vekova a u Drugom svetskom ratu i jedina slobodna teritorija u okupiranoj Jugoslaviji. Dobar je to znak za budućnost.
I dok se poslednjih dana Srbija deli na brojeve (one sa glasačkih listića), ova muzejska postavka priča jednu malo drugačiju priču, o trajnom nasledju kao jedinom načinu da se preživi i opstane. I zato mi se svidja što je ispisana, da se dugo čita, da se razgleda, pomalo uživa i posle razmišlja o tome šta je zapravo naše nasledje. Sa istorijom i činjenicama koje danas suviše lako prelaze u digitalni zapis, to možda jednog dana neće biti sasvim jasno.

Mihajlo Milovanović
