Pominjala sam M. Fukuoku (link) u mnogim blogovima i pomalo pisala o no-dig garden-u (onoj bašti u kojoj nema kopanja 😊 ). Bilo je priče o prirodnoj zemljoradnji, koliko je to bilo moguće u našim uslovima. To su pokreti u zemljoranji koji su iznedrili permakulturu.
Permakultura je holistički, sveobuhvatni pogled na zemljoradnju i ekosistem. Bill Mollison koji se smatra osnivačem Permakulture kaže da je to filozofija rada sa prirodom (a ne protiv nje). Pre je to pažljiva opservacija nego sumanuti rad; posmatranje biljaka i životinja kako funkionišu kao deo sistema a ne kao jedinke.
Principi permakulture se primenjuju u regenerativnoj zemljoradnji, planiranju gradova, pošumljavanju. Ovaj tradicionalni, prirodni pristup je nastao kao opozicija modernom, industrijskom metodu obrade zemlje i gajenja kutura.
A onda pre neki dan, dodju mi Holandjani i pričaju o šumskoj bašti kao najnovijem fenomenu u zemljoradnji. I nemam pojma šta je to, pa pogledam malo internet. Ceo taj pokret sadjenja u senovitim i višeslojnim delovima je nikao iz Permakuture. Posmatrajući eko sistem ljudi su zaključili da se na jednom imanju gde ima malo šume mogu gajiti održive kulture koje spadaju u kategoriju: jestive, medicinske, dodatne-suplementarne, dekorativno-cvetne i one karakteristične šumske. A sve u cilju konstantnog izvora prihoda; kad jedna kultura prodje, ti imaš drugu da prodaš i da se prehraniš.
Sistem nije jednostavan za razumevanje, npr: gljive, paprat, neven, neko povrće, orah, iglice od bora a u svinjarniku nekoliko svinja – to bi mogao da bude ekosistem jedne šumske bašte.
Evo kako to delimično objašnjava Toyohiko Kagawa, još jedan napredan Japanac koji je tokom 1930ih eksperimentisao sa gajenjem kultura ispod drveća. Kombinovao je obimnu sadnju oraha, skupljao plodove kojima je hranio svinje, njih zatim prodavao, a kad bi drvo oraha bilo dovoljno odraslo, sekao i prodavao industriji, pa zatim ponovo sadio novo drveće i tako u krug osiguravajući sebi i svojoj porodici kontinualni priliv novca vodeći računa o konzervaciji zemljišta, prehrambenim potrebama seljaka i ishrani životinja.
Čini mi se ništa novo. Simbioza zemlje, seljaka i životinja je uvek postojala na našim i na drugim prostorima. Ali se sad malo više priča o svemu pa i o ovome.
Ispod ostavljam nekoliko primera šumske bašte radi ilustracije