Milojka iz Jevrejske ulice na Dorćolu prodaje sopstveni rasad u centru Beograda.
Dok prolazim pažnju mi privlači prvo njena neverovatna haljina a tek onda krajičkom oka vidim i zelenilo koje prodaje.
Stanem, pitam je kako se zove, ona se isprva nećka da mi kaže a onda, pošto pazarim najlepše primerke, otvori se i sve mi ispriča. 😊
Haljinu joj je pre 50 godina poklonio stric iz Austrije. I prevarila se danas što ju je obukla jer je mislila da će joj duvati na uglu dve ulice gde prodaje. A ni hoklicu nije ponela da sedne.
Milojka i ne sluti da je zbog haljine i nemanja hoklice upravo prodala dva primerka svog kućnog rasada.
Izvanredna crtica. Mnoooge Milojke i ne slute sta sve ostro oko posmatraca iz nekog drugog miljea moze da vidi. Zato je neophodno putovanje, promena sredine, upoznavanje ljudi sa drugim „sadrzajem“ u glavi. Nisam mislila da to mora biti daleko i skupo putovanje, ali svaka promena neposrednog okruzenja donosi veliko bogatstvo raznvrsnosti.
Ja duboko verujem u izreku „svaka stvar je prozor za oko koje hoce da vidi“. Tako i ova haljina nosi mnogo toga vise no sto je skromna Milojka i svesna.
Baš tako Vesna. Mnogo mora u životu da se vidi i prodje. Hvala na komentaru!