Pre neki dan, dok sam se vraćala s placa, u kola mi udje Radojičić iz Stapara. Uglavnom ne primam muškarce stopere ali pošto se on isprečio na sred puta, ja stanem i pitam da li mu treba prevoz. U ruci nosi nešto zavijeno, pitam, šta mu je to, on kaže: „Motorka“. 😊
Prilično je neinteresantan lik jer ne čujem ništa novo od njega, što je razlog zbog kog primam stopere. Ali čovek deluje iskreno u svemu što priča. Istina nije uvek interesantna, a često nije ni udobna. I na kraju me pita, onako baš iskreno: „Čija si ti, leb te jebo?“ I ja onda ne mogu da prestanem da se smejem. Toliko se smejem da ne stignem da mu kažem čija sam.
Šta znači biti iskren? To je često sinonim za ranjivost. Biti potpuno otvoren o sebi i o svom životu je nešto čega se Srbi boje. Ispričati priču da u njoj nema pretvaranja, dodavanja, prećutkivanja, se retko sreće kod nas. Možda s pravom, a možda i zato što su ljudi uplašeni, istraumirani, zaboravili da je najveća vrednost u životu kad si u stanju da se pogledaš u ogledalo i kažeš: „Nemaš čega da se bojiš. Svoj si.“
5. novembra, baš kao i prošle godine, naši prijatelji iz Ekološkog pokreta „Okvir Života“ organizuju još jedan dan razmene autohtonog, domaćeg, srpskog semena. Njihovo seme je začelo i našu Lokalnu banku starih sorti u Užicu.